Leto je uveliko žarilo davno okopani kukuruz. Činilo se da će ispiti i poslednju kap rose njegovog života.
Jedna zelena njiva uporno je prkosila svetlećim žaruljama od kojih se ni pogled nije mogao uzdići ka ubledelom nebu savladanim žegom. Baka i deka divili su se zelenilu kukuruza koji je dobro rodio. Blagoslovili su izvor na rubu hrastove šume. „Izvor života“, govorili su. Radovali su se svakoj kapljici.
Voda se kap po kap poput vunene niti slivala vijugavo livadom sve do žedne njive. Punoglavci su učili plivanje u plitkim baricama iz kojih se uzdizala šupljikava zukva. Vilin konjic ćutao je u žbuniću trave čekajući sumrak. Skakavci su nakon ručka odmarali. Ptice su se povukle dublje u hrastovu šumu. Povremeno su poneka zolja i obadi narušavali zujanjem mir prirode.
Ošišane ovce su u baricama pored izvora pokušavale da utole žeđ, a jaganjci kao da nisu marili za vrućinu. Skakutali su naokolo po livadi dok su ih ovce brižno pratile pogledom i s vremena na vreme skoro nečujnim blejanjem dozivale.
Baka je sedela u hladovini hrasta i neumorno vazdan držala kudelju zadenutu za pojas, sa koje se beli oblak slivao u nit ka vretenu koje je neumorno vrtela desnom rukom. Bile su to staračke ruke, naborane, iskrivljenih prstiju sa po kojim žuljem, ali nikada nisam osetila nežnije i mekše.Vrelinu je razbijala dodolska pesma koju je baka zaneseno pevala dok je deda dremao u travi pod hrastom.
Žuto-ljubičasti cvetovi ljubičica zaklonjeni džinovskim liskama šumovitog kukuruza čekali su da napukline vrele zemlje zacele. Iz kukuruznog stabla virili su plodovi kao stidljive lutkice zelenih haljina i svilenkaste kose. Uzela sam jednu u naručje. Svilenu kosu položila sam joj preko leve ruke kako se ne bi zamrsila. Posmatrala me je očima oslikanih ljubičica žuto-ljubičaste boje i pažljivo slušala moju izmišljenu dodolsku pesmu koja je bila slična bakinoj.
Kada su na putu do kuće krupne kapi kiše dodirnule tlo i vetar sleteo ogromnim, modrim oblakom pred nas na prašnjav put, moja svilena lutka i ja znale smo da smo prizvale kišu dodolskom pesmom. Dok se kiša rasipala na polja natapajući žednu zemlju pod plavičastom svetlošću neba, nežno sam šaputala lutkici svilene kose u zelenoj haljini da se ne boji. Obećala sam joj da ću je čuvati dok ne stignu mama i tata.
Autor priče Veselinka Jurić
Priroda nam daruje igračke i prostranstvo za igru (pogledajte snimak)
http://www.facebook.com/photo.php?v=423636214320392&set=vb.100000220510295&type=2&theater
Fotografija neobične svilene, kukuruzne lutke
Perun slovenski bog neba – gromovnik http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%B5%D1%80%D1%83%D0%BD
Pesma „Grmi, grmi nebo moje“ http://www.youtube.com/watch?feature=endscreen&NR=1&v=sljckGybTqE
Pesma „Nad Perunom“ http://www.youtube.com/watch?v=MSRQ_pDq5AI&feature=related
Pesma „Naša Doda Boga moli“ http://www.youtube.com/watch?v=wLZ0S9hKf7E&feature=relmfu
Delim ovo tvoje iskustvo i mogu da kažem blago nama što znamo za te vidike i mirise. Divno Vesna,
baš mi se sviđa.
Hvala Sonja 🙂
Kao roditelj i psiholog znaš koliko je priroda važna u odrastanju.
A i ono dete u nama raduje se igri…
Bilo bi lepo da roditelji ponekad odvedu svoju decu na odmor i na selo gde sve zuji, pecka, da osete i vide koliko igračaka u prirodi ima, da bogate maštu i kreativnost u prirodnim uslovima. Deca se okružena prirodom najzdravije razvijaju.
🙂 🙂 🙂
IGRE U PRIRODI http://www.facebook.com/photo.php?v=423636214320392&set=vb.100000220510295&type=2&theater
Facsinatno !
Hvala 🙂
Priče se čitaju širom sveta. Mirisi detinjstva nas povezuju, jer nebo nema granicu.
Divna prica!
Hvala Dragana 🙂
Svilene lutke i sada žive u čarobnom svetu prirode. 🙂
Prica koja budi secanje na dozivljeno, nas srecnih generacija sto smo rasli u prirodnim uslovima. Sada se priroda dozivljava u velikoj meri virtuelno. Profiterski globalizam je smislio kako da nas zarobi savremenim tehnickim dostignucima. Na svesnim roditeljima i pedagoskim radnicima je da se bore za izvornu prirodu i iskustva koja se u njoj sticu. Ova prica je doprinos toj misiji. Lepo!
Nažalost, čovek se udaljio od prirode čiji je deo. Otuđio se od svoje suštine. Svako ima pravo izbora u tome da li će živeti u virtuelnom svetu slika prirode ili će zaviriti u svoju sustinu i doživeti sebe svim čulima u živoj prirodi.
Jednostavno… lepa prica,koja nas vraca prirodi,
tamo gde nam je mesto,
tamo gde je najbolje.
Pozdrav!
Hvala Elisaveta 🙂
DIVNA PRICA!
PRICA KOJA NAS PODSECA GDE JE NAJBOLJE,
GDE NAM JE MJESTO, MESTO POD SUNCEM.
Priroda nam daruje nesebično najlepše darove.
Treba samo pružiti ruke i ispuniti ih, a o tome koliko nam srca ispunjava suvišno je i govoriti, jer ona je naša suština.
🙂 🙂 🙂
Priče našeg detinjstva… odrastali smo sa prirodom i njenim stanovnicima…
Draga Vesna, hvala ti što si me podsetila da su tvoje priče deo i mog detinjstva. Predivne su!
Nažalost, današnja deca uskraćena su za divne zvuke prirode, igračke koje im daruje i svestrani razvoj ličnosti deteta je nepotpun bez prirodnog okruženja.
Tužno je što naša deca nemaju ovakva iskustva. Priča je divna.
Deci treba omogućiti da se druže sa prirodom, a odrasli treba da pronađu i dete u sebi koje su možda izgubili trčeći za svakodnevnim obavezama…
Svako ko želi može da pronađe malo vremena za ovakve trenutke stapanja sa prirodnim okruženjem, jer to vraća energiju, daje radost deci, usrećuje roditelje. Nedostatak vremena je samo izgovor za prepuštanje monotonoj svakodnevnici koja nam uzima poslednje kapljice snage. Skloni smo tome da se prepustimo virovima, valovima, nemoćni da se suprotstavimo, odustajemo… nažalost!!!
priča je predivna sve čestitke
Hvala od ❤